Draganićki puranac

DRAGANIĆKI PURANAC

Prema posebnom programu KUD Sv. Juraj Draganić u proljeće 2010. god. provedeno je istraživanje očuvanja umijeća izrade draganićkog puranca (stručak propupalih grana autohtonih biljaka koji se na Cvjetnicu nosi na blagoslov u crkvu). Pri realizaciji programa uspostavljena je suradnja s OŠ Draganići i udrugom Zraka iz Draganića. Uloženi trud rezultirao je Rješenjem Ministarstva kulture RH od 02. kolovoza 2010. god. kojim UMIJEĆE IZRADE PURANCA NA područja Draganića ima svojstvo nematerijalnog kulturnog dobra u smislu čl.9. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnog dobra. Temeljem navedenog rješenja umijeće izrade puranca na području Draganića upisano je u Registar kulturnih dobara RH

Porijeklo naziva „ PURANAC“ prema kazivačima tumači se dvojako: • prema cvijetu lijeske koji se u narodu naziva puranac (a koji je njegov sastavni dio) • prema raširenom puranovom repu (zbog izgleda i bogatog kićenja) Cvjetnica (draganićki = cvitna ili cvetna nedelja) je naziv za Nedjelju muke Gospodnje kada se vjernici prisjećaju Isusovog putu iz Betanije u Jeruzalem. Dobila je ime po cvjetnoj grančici kojom vjernici umjesto maslinove ili palmine grane pozdravljaju Isusa poput Izraelaca pri ulazu Isusa u grad Jeruzalem..Bilje koje se nosilo na blagoslov, kao i običaji vezani uz isti, razlikuju se u pojedinim dijelovima Hrvatske. Tako se na prostoru župe Draganić bilje koje se nosilo na blagoslov za Cvjetnicu nazivalo puran ili puranac. Draganićki puranac se izrađivao od propupalih šiba leske, drenka, svibovine, bršljana, limbaka, tršljike, borovice, berberike, zimzelena, zimoleza i sl. Šibe su bile dugačke do 2 m. Puranac su izrađivali muškarci (gospodari i dećki) u subotu prije Cvjetnice ili rano ujutro na samu Cvjetnicu.